Basic HTML Version
66
•
Na zapadnom rubu bihaćke doline, na jednom uzvišenju primjećuju se samo
neznatni ostaci starog grada Izačića, koji se nalazio u vlasništvu porodice Izačić. U
drugoj polovini XVI stoljeća pripao je kralju i ušao u sastav bihaćke kapetanije. Godine
1563. čuvala ga je posada od 20 vojnika, a I. Lenković je predlagao da se grad poruši i
napusti, zbog toga što je bio na izvanrednom strateškom položaj. Povjereništvo kralja
Ferdinada je ipak odlučilo da grad treba sačuvati, popraviti bar jednu njenu kulu i
staviti u nju stalne straže. Tako je 1577. godine posada Izačića povećana na 40 ljudi, a
godinu dana kasnije na 50 ljudi.
Pod osmansku vlast Izačić je došao 1592. godine. Gradske zidine su popravljene
i u grad je smještena jaka gradska posada, koja se sastojala od četiri roda vojske.
Početkom XVII stoljeća posada je brojala 89 graničara, a sredinom XVII stoljeća je
udvostručena pa je brojala 156 ljudi. Branjena su dva punkta: palanku je čuvalo 38
azapa, a ostali su čuvali tvrđavu. Do sredine XVIII stoljeća Izačić je izrastao u jednu
od jačih krajiških tvrđava. Posada je povećana na 300 ljudi, a tvrđava je imala 2 veća
i 4 manja topa. I pored ovoga Izačić je u XIX stoljeću dva puta opustošen i popaljen:
prvi put 1808. godine od francuskog generala Marmona, a drugi put 1836. godine od
austrijskog generala Voldštatena.
I
začić
gore lijevo:
J. C. Mülier,
Devetnaesta
sekcija
razgraničenja
austrijskog
i osmanskog
carstva
odredbama
Karlovačkog
mira 1699.
(Bihać, uvećani
detalj)
gore desno:
Isječak sa
karte, J. de.
Gerardi, Izačić
Österreichisches
Staatsarchiv
Beč, 1717.
dole:
Stari Izačić